Nastavnica je postavila pitanje iz matematike sedmogodišnjem dječaku:
– Suhejb, ako ti dam jednu jabuku, pa još jednu, pa još jednu – koliko jabuka ćeš imati?
Suhejb je zastao na trenutak, razmislio i samouvjereno rekao:
– Četiri!
Nastavnica je bila zbunjena. Očekivala je tačan odgovor, pa je pomislila da možda dječak nije dobro čuo pitanje. Odlučila je pokušati ponovo.
– Suhejbe, pažljivo slušaj. Ako ti dam jednu jabuku, pa još jednu i još jednu – koliko imaš?
Dječak je ponovo razmislio, ovaj put brojeći prstićima. Ipak, opet je odgovorio:
– Četiri!
Ovaj put nastavnica se zabrinula. Sjetila se da Suhejb voli jagode, pa je odlučila da promijeni primjer.
– A ako ti dam jednu jagodu, pa još jednu i još jednu, koliko ćeš imati?
Suhejb se nasmiješio i rekao:
– Tri!
Nastavnica se obradovala – njen trud se isplatio. Ipak, odlučila je da još jednom ponovi pitanje s jabukama.
– A sada, ako ti dam jednu jabuku, pa još jednu i još jednu, koliko ćeš imati?
Suhejb je odmah odgovorio:
– Četiri!
Nastavnica ga je sada već sa znatiželjom upitala:
– Zašto četiri?
Dječak tiho odgovori:
– Zato što već imam jednu jabuku u torbi.
Pouka:
Ova priča nas podsjeća da ne donosimo zaključke prebrzo. Kad neko da odgovor koji nam ne djeluje tačno, vrijedi zastati i zapitati se – možda postoji drugačija perspektiva koju nismo vidjeli. Strpljenje, razumijevanje i spremnost da slušamo druge otvaraju vrata mudrosti i boljeg međusobnog razumijevanja.