Iskustvo Majke u Inostranstvu: Kad Su Me Strah i Neznanka Spasili Te Noći
Moj muž već duže vrijeme živi i radi u Njemačkoj. Nakon porođaja, pridružila sam mu se sa našom malom bebom, u zemlji čiji jezik jedva govorim, daleko od porodice, prijatelja i sigurnosti koju sam imala kod kuće. I dok su dani bili ispunjeni privikavanjem, učenje novih navika i briga o djetetu, prošli vikend mi je pokazao šta zaista znači biti sama – i šta znači dobiti pomoć onda kada ti je najpotrebnija.
Noć koja me slomila
Bila je subota uveče. Moj muž je radio noćnu smjenu, a ja sama sa bebom u našem malom stanu. U jednom trenutku beba je počela da plače neutešno. Uzela sam termometar – 38,3°C. Znala sam da to nije još “alarmantno”, ali dovoljno da me uhvati panika.
Znoj mi se slivao niz leđa. Pokušavala sam da je smirim, ali ništa nije pomagalo. Srce mi je udaralo kao da će iskočiti. Sama sam. Bez muža. Bez jezika. Bez jasnog plana.
Vrata koja su ostala zatvorena – i jedna koja su se otvorila
U očaju sam krenula da kucam na vrata stanova u zgradi. Redom. Jedna po jedna. Bez odgovora. Bez svjetla. Bez zvuka.
Kad sam već htjela da odustanem, izašla je jedna starija gospođa iz stana naspram našeg. Prava Njemica – staložena, tiha. Pogledala me i odmah vidjela – u mojim očima, mojoj državi i mojoj bebi – paniku, tugu i molbu.
Ni riječi nije rekla – samo je prišla, uzela moju bebu iz naručja i pokazala da krenem za njom u njen stan.
Ljudskost bez riječi
U njenom stanu, lagano i pažljivo, obrisala je bebu vatom natopljenom alkoholom. Iako sam u sebi imala hiljadu pitanja, nijedno nisam mogla da postavim – ni na jeziku, ni u mislima.
U našoj vjeri alkohol nije prihvatljiv, pogotovo ne za ovakvu upotrebu. Ali u tom trenutku – samo mi je bilo važno da se beba smiri.
I jeste. Temperatura je počela da opada. Beba se umirila. Zaspala.
Gospođa mi je rukama pokazala – “Zubići. To je to.” I u tom trenutku sam, i bez riječi, znala da razumijemo jedna drugu više nego što bi bilo koji prevodilac mogao prenijeti.
Tišina koja liječi
Nisam joj rekla za naša vjerska ograničenja. Nisam rekla mužu šta se tačno dogodilo. Možda bih mu jednog dana i ispričala. Možda ne.
Ali ono što znam jeste da te noći nije bio važan običaj, jezik ili porijeklo – važna je bila beba, i važna je bila ta žena koja je, ne znajući ništa o meni, pružila sve što je imala: toplinu, znanje i mir.
Majčinstvo u inostranstvu je često usamljeno. Ali ponekad, iz te usamljenosti, pojavi se neko ko ne govori tvojim jezikom, ali razumije tvoje srce.
Zbog toga sam danas zahvalna – i zbog bebe, i zbog jedne nepoznate komšinice koja me podsjetila da ljudskost nema granicu, naciju ni religiju.