„Zašto si to uradio, Petre? Zašto baš ona?“ pitala sam ga kroz suze, dok je skupljao svoje stvari. Nije mogao da me pogleda u oči. Naša ćerka Jana, tada devojčica od devet godina, stajala je na stepenicama, grleći svog medu, ne razumevajući zašto njen tata odlazi.
Petar je otišao zbog Ive — žene koju sam smatrala svojom prijateljicom. Bila je uvek prisutna, vedra, ljubazna… Nikada nisam ni pomislila da će upravo ona razoriti moj dom. Kada sam saznala istinu, imala sam osećaj da mi se tlo pod nogama gubi. U malom gradu kao što je Kruševac, glasine se šire brže od vetra. Ljudi su me žalili, a ja sam se osećala poniženo i izdano.
Život posle razvoda – borba majke i ćerke
Posle razvoda, ostala sam sama sa detetom i dugovima. Radila sam dva posla — u školi kao nastavnica srpskog i dodatno davala privatne časove. Jana je često provodila večeri sama, tiha i zamišljena. „Mama, hoće li tata doći sutra?“ pitala bi me svake večeri. Nisam imala odgovor.
Petar se ubrzo preselio u Beograd sa Ivom. Pozivi su postajali ređi, sve dok gotovo nisu prestali. Godinama sam se borila da ponovo pronađem poverenje u ljude, ali izdaja je ostavila dubok trag.
Nova snaga i životne lekcije
Vreme je prolazilo. Jana je odrasla u divnu, pametnu devojku. Upisala je medicinu u Beogradu, a ja sam bila beskrajno ponosna. Ipak, osećala sam da joj nedostaje otac. Umela bi da kaže: „Mama, ne krivi tatu, svi greše.“ Ali teško je objasniti detetu da neke greške bole zauvek.
Jednog kišnog oktobarskog popodneva zazvonio je telefon. Nepoznati broj.
„Gordana? Ovde Petar… Molim te, moramo da razgovaramo.“
Glas mu je bio promukao, slomljen. Srce mi je zadrhtalo.
Neočekivani povratak
Nekoliko dana kasnije, neko je pokucao na vrata. Kad sam ih otvorila, ugledala sam Petra — starijeg, iscrpljenog i potpuno mokrog od kiše. Jana je stajala iza mene, zatečena.
„Treba mi tvoja pomoć“, rekao je tiho.
Ispostavilo se da ga je Iva ostavila zbog mlađeg muškarca, a on je u međuvremenu izgubio posao i ostao bez krova nad glavom.
„Znam da nemam pravo da te molim… ali Jana je sve što imam“, rekao je kroz suze.
Jana ga je zagrlila, a ja sam samo stajala. U meni su se mešali bes, sažaljenje i stara bol.
Oproštaj iz snage, ne iz slabosti
Petar je neko vreme boravio kod nas dok nije našao privremeni smeštaj kod starog prijatelja. Jana je pokušavala da mu oprosti i da nadoknadi izgubljene godine. Svi su me pitali zašto mu pomažem, zar sam zaboravila šta mi je uradio. Nisam zaboravila — samo nisam želela da postanem neko ko okreće glavu od čoveka u nevolji.
Jedne večeri, dok smo sedeli u kuhinji, rekao je:
„Gordana, ne mogu da ispravim prošlost. Ali hvala ti što si pokazala ljudskost kad ja nisam mogao.“
Pogledala sam ga i tiho odgovorila:
„Oproštaj ne znači zaborav, Petre. Oproštaj znači mir — zbog mene, ne zbog tebe.“
Kada bol preraste u mir
Petar se kasnije preselio u mali stan na periferiji. Jana ga redovno posećuje, a ja sam nastavila sa svojim životom. Ne osećam više ni gorčinu ni tugu — samo spokoj.
Ponekad se zapitam: da li sam pogrešila što sam mu pružila ruku kad je bio na dnu? Možda oproštaj nije nagrada za one koji su nas povredili — već oslobođenje za nas same.