U današnjoj priči vam pišemo o prevari , a svima je poznato da je to danas postalo svakodnevnica.Znaš kako kažu stariji — “kad srce ćuti, duša vrišti”. I kad živiš s nekim godinama, a srce ti ne zna mir, negdje duboko znaš da nešto nije kako treba. On je mislio da živi brak, a zapravo je živio pored žene kojoj nikad nije zaista pripadao. Ovo je priča o izdaji, slabostima, pogrešnim izborima i istinama koje ti sruše cijeli svijet u jednoj rečenici.
Godinama je živio sa Kirom, ženom koju je oženio prije 15 godina. Iako su nekada dijelili ljubav i osmijehe, sada su više ličili na komšije nego na bračne partnere. Nisu se više gledali istim očima, nije bilo ni strasti, ni topline – samo svakodnevnica koja je ličila na tiho umiranje emocija.
Imali su sina, mladića po imenu Paša, povučenog, tihog i udaljenog, baš kao što je postao i njihov odnos. Otac i sin gotovo da više nisu imali kontakt.
U takvom stanju braka, Marina, sekretarica iz kancelarije, postala je njegov bijeg. Već šest mjeseci su bili u vezi. Bio je s njom srećniji nego s vlastitom ženom. Ipak, i dalje nije skupio hrabrost da sve napusti i ode. Sve dok mu Kira jedne večeri nije poslala poruku – da će kasniti jer radi sa Stepanom, svojim šefom. Ništa novo, pomislio je. Bio je navikao na takve izgovore.
Ali u tom trenutku nešto se prelomilo u njemu. Odlučio je da kaže istinu i zatraži razvod.
Kada joj je, te večeri, rekao da želi razvod, Kira nije ni trepnula. Samo je kratko rekla: „Zbog sekretarice? Znala sam. U redu. Razvešćemo se.”
Nije pokazala ni tugu, ni ljutnju, ni trunku emocije. Čak je rekla da neće tražiti alimentaciju za sina i da će imovinu podijeliti pošteno. I već sutradan — papiri za razvod su stigli preko kurira. Potpisao ih je bez riječi. Odmah se preselio kod Marine.
Prvih mjesec dana s njom bilo je lijepo, novo, svježe. Osjećao se slobodnije, poželjnije, mlađe. Ali vrlo brzo, Marina je pokazala drugo lice. Počela je da zahtijeva, da traži, da prigovara.
Umjesto nježnosti i pažnje, dobijao je spisak želja. Njeni razgovori su se sveli na kupovinu, novac i nove planove koji su mu bili tuđi. Više nije bilo zajedničkog gledanja filmova, ni smijeha, ni dodira srca. A njegov sin Paša se sasvim udaljio – više nije odgovarao na pozive, nije želio da se viđa.
Poslije šest mjeseci, Marina ga izbacuje iz stana. Kaže da joj je dosadio, da je postao škrt i nezanimljiv. Ostaje sam. Iznajmljuje stan blizu posla, a samoća postaje njegov saputnik.
Nakon nekog vremena, na Kirin rođendan, osjeti poriv da je posjeti. Kupi buket i ode do njenog stana, možda s nadom da bi mogli da poprave odnose, da vrati ono što je izgubio.
Ali vrata mu ne otvara Kira – već Stepan. Taj isti Stepan koji je bio kum na njegovom vjenčanju. Pruža mu put ka stanu. On ulazi, ali duša mu se steže od nelagode.
Kira ga dočekuje hladno, ali iskreno. Kaže mu ono što nikad nije mogao ni da zamisli:
“Stepan i ja smo bili zaljubljeni. Ali naši roditelji nisu odobravali. Udala sam se za tebe jer sam ostala trudna sa njim. Paša… nije tvoj sin. Stepan i ja sada imamo priliku da budemo zajedno. Tvoje neverstvo mi je poslužilo kao izlaz iz života koji nikada nisam birala srcem.“
Te riječi su ga pogodile jače od svih izdaja, sumnji i laži koje je ikada naslutio. Odgojio je sina koji nije njegov. Živio je brak koji nije imao temelja. Bio je muž koji nikada nije bio voljen, otac koji nije znao istinu.
Nije rekao ništa. Ustao je, izašao i nikada se više nije vratio. U tom trenutku mu je postalo jasno: “Nisam izgubio porodicu. Ona nikada nije ni postojala.”
Sada živi sam. Bez žene, bez sina, bez Marine. Samo sa sobom i tišinom koja mu svakog dana ponavlja: “Neznanje ne boli, dok ne saznaš.”
