U jednom nezamislivom trenutku, devetoro dece, učenika OŠ “Vladislav Ribnikar” na Vračaru u Beogradu, i njihov čika Dragan, koji ih je čuvao, zauvek su zaustavljeni na svom putu, ostavljajući prazninu koju nijedna reč ne može ispuniti. Navršavaju se dve godine od masakra koji je duboko potresao Srbiju. Taj 3. maj 2023. godine zauvek će ostati upisan u istoriju kao jedan od najtužnijih i najtežih dana.
Devetoro nedužne dece, kao i školski čuvar, ubijeno je 3. maja 2023. godine, a odgovor na pitanje zašto je njihov školski drug, tada učenik sedmog razreda, na čas istorije došao sa očevim pištoljima, izostao je. Ipak, danas se ne govori samo o masakru kakav Srbija ne pamti, već o nezaceljenoj rani u duši čitavog društva, o boli koja ne jenjava, o pitanjima bez odgovora i o tišini koja nosi imena onih kojih više nema.
Anđelko Aćimović, otac ubijene devojčice, uoči godišnjice nezapamćenog masakra, otvorio je dušu u emisiji “Crna hronika” na Kurir televiziji i u emotivnoj ispovesti govorio o svojoj mezimici koja je 12 dana vodila bitku za život. On se najpre prisetio kobnog jutra i trenutka kada je do njega stigla vest koja je promenila ceo tok života ove porodice.
“Dan je počeo kao i obično. Krenuo sam na posao, a pre toga sam se pozdravio sa njom. Ona je žurila u školu, spremala se za fotografisanje koje je bilo predviđeno tog dana. Petnaestak minuta nakon što sam stigao na posao dobio sam informaciju od supruge kojoj je javila prijateljica kada je videla u medijima vest da je došlo do pucnjave. Ona je čula te pucnje, pošto se nalazila relativno blizu, ali nije imala ni najmanju predstavu da se to dogodilo u školi”, započeo je Anđelko.
“Pokušavali smo više puta da je dobijemo na telefon, ali onda sam shvatio da tu više nema čekanja. Seo sam u automobil i dojurio do škole gde sam se našao sa suprugom. Zatekli smo scenu kao u filmu strave. Nismo mogli da priđemo školi jer je bio veliki broj pripadnika policije. Tu je nastao proces saznavanja i velikog straha šta se zapravo desilo. Da li je ona dobro ili je među nastradalima? Jedino što smo mogli jeste da pitamo policajce ispred škole, a oni su nam govorili da su deca u podrumu, da su u sali, a što je više vreme prolazilo shvatili smo da sve to nije tačno. U nekih desetak minuta, sva deca su napustila školu, a ispred škole ostali su samo roditelji koji su, kako se na kraju ispostavilo, izgubili decu”, kaže neutešni otac.
On dodaje da je tešku istinu saznao po dolasku u Dečiju kliniku u Tiršovu. Tada su usledili dani u kojima su se mešali osećaju tuge, besa, ali i puni nade da se njihova mezimica i pored teških povreda može izboriti.
“Tih 12 dana je bilo strašno! Hodate i kao da ne živite, ne možete da prihvatite tu istinu, nada i dalje postoji iako su povrede bile takve da nije bilo šanse. Sve smo činili što je bilo moguće, ali smo bar imali priliku da razgovaramo s njom. Puštali smo joj muziku, pričali priče, mazili je, nadali se i očekivali. Da li nas je čula ili ne, ne znamo, ali smo videli suzu u njenom oku”, sa knedlom u grlu prisetio se Anđelko.
Nažalost, devojčica je dvanaestog dana izgubila bitku za život i tako postala deseta žrtva školskog druga iz odeljenja.
Anđelko se dotakao i teškoća kroz koje su prolazili tokom suđenja roditeljima dečaka ubice, s obzirom na to da je maloletni ubica krivično neodgovoran, ali i zbog raznih pokušaja porodice Kecmanović da, kako kaže, utiču na odluke.
“Posebnu teškoću smo osetili kada smo slušali te pokušaje odbrane i negiranja krivice, što je bilo neprihvatljivo i nepojmljivo. To nas je dodatno traumiralo, kao i to što od samog početka ta porodica pokušava da ugrozi proces njegovog tretmana i lečenja. Pokušavali su da dođu i da utiču na njega, a i dalje imaju za cilj da njegovim oslobađanjem dođu do materijalnih sredstava time što će snimiti film o tragediji, što je jako monstruozno i opasno”, kaže Anđelko i dodaje:
“Pokušali su da insceniraju da mali zločinac nema adekvatan tretman u bolnici, žalili su se Strazburu. Međutim, dolazili su razni članovi komisije iz Brisela i njihov zaključak je da prava ubice nisu ničim povređena”.
Fondacija u znak sećanja na sve žrtve
Anđelko Aćimović je rekao i da je njegova ćerka bila izuzetno kreativna i darovita.
“Vodila je računa da nikad nikoga ne povredi, vrlo je diplomatski znala da reši male sitne sukobe u kući”, sa toplinom u srcu pričao je Anđelko o svom detetu. Kako dodaje, celoj porodici, ali i drugima u svojoj okolini, donosila je neopisivu sreću, a uveren je da je ona bila dete koje je u životu mnogo toga mogla da postigne.
U znak sećanja na nju, ali i ostale žrtve, porodica Aćimović je osnovala Fondaciju koja nosi ime njihove ćerke, a kako je istakao, pored održavanja sećanja na nju i ostale žrtve, Fondacija ima i druge velike ciljeve.
“Cilj Fondacije je da kroz naš rad pokušamo da spasimo bar jedno dete. Jedan od osnovnih ciljeva je i borba za mentalno zdravlje dece, odnosno borba za bezbednost dece na internetu, drugi cilj je dobročinstvo i humanost koje danas pokazujemo i činimo na razne načine kroz saradnju i pomoć deci bez roditeljskog staranja, i naravno održavanje sećanja na nju i drugu decu ubijenu u ‘Ribnikaru'”.