
Roditelji su svakog ljeta vodili Martina kod bake na raspust, a već narednog dana vraćali se kući vozom. Tako je bilo godinama.
Jednog ljeta, Martin im je rekao:
“Već sam dovoljno veliki. Šta kažete da ove godine idem sam kod bake?”
Nakon kratkog razgovora, roditelji su pristali. Na stanici su mu mahali, davali posljednje savjete, a Martin je pomislio:
“Znam sve to… rekli ste mi već sto puta!”
Pred sam polazak, otac ga je zagrlio i tiho mu šapnuo:
“Sine moj, ako se iznenada osjetiš loše ili te bude strah, ovo je za tebe.”
I stavio mu nešto u džep.
Po prvi put u životu, Martin je sjedio sam u vozu. Gledao je pejzaže kroz prozor, slušao buku nepoznatih putnika, gledao kako ljudi dolaze i odlaze, i kako kondukter pita da li putuje sam. U jednom trenutku, čini mu se da ga jedan stariji čovjek posmatra s tugom u očima…
Sve mu je postajalo neprijatno. Osjećao je nelagodu, pa čak i strah. Sklupčao se u uglu sjedišta, suze su mu krenule niz obraze. Tad se sjeti — otac mu je nešto dao.
Drhtavim prstima izvadio je papirić iz džepa. Na njemu je pisalo:
“Sine moj, ja sam tu, u posljednjem vagonu.”
Tako je i u životu — djecu moramo pustiti da idu svojim putem, dati im povjerenje i prostor da odrastu…
Ali važno je da znaju: tu smo. U posljednjem vagonu. Spremni da ih podržimo kad god im zatreba.