Ispovijest posade koja je bacila prvu atomsku bombu: Kako su vidjeli misiju koja je promijenila svijet
6. august 1945. ostao je zauvijek upisan u historiju čovječanstva. Tog jutra, američki bombarder Enola Gay izvršio je misiju koja je označila kraj Drugog svjetskog rata, ali i početak nuklearne ere. Prva atomska bomba bačena je na japanski grad Hirošimu, a procjenjuje se da je preko 100.000 ljudi izgubilo život u samo nekoliko trenutaka.
Godinama kasnije, članovi posade odlučili su podijeliti svoja iskustva – bez dramatičnih izjava, samo kroz lična sjećanja, dileme i pitanja koja i danas izazivaju rasprave.
Početak misije – jutro koje je izgledalo savršeno
Theodore “Dutch” Van Kirk, navigator na Enoli Gay, prisjetio se detalja sa početka misije. Opisao je vedro jutro, čist pogled prema gradu i utisak da je sve išlo savršeno.
Međutim, kada su bacili bombu i okrenuli avion kako bi pogledali ishod – grad više nije postojao.
„Sve je nestalo u dimu i prašini, a iznad ruševina dizao se karakterističan oblak u obliku pečurke“, izjavio je Van Kirk.
Tišina nakon eksplozije – trenutak bez riječi
Eksploziju su uporedili sa blicem fotoaparata – snažna svjetlost, ali bez zvuka. Letjelica je zadrhtala od udara, a tehničar Morris Jeppson, koji je bio zadužen za aktivaciju bombe, rekao je da je mislio kako će udarni val oštetiti avion.
Niko u avionu, prema njihovim riječima, tada nije govorio o civilnim žrtvama. Fokus je bio na tehničkom aspektu misije, a ne na posljedicama.
Kopilot Robert Lewis je, međutim, u svoj dnevnik zapisao riječi koje su postale simbol moralne dileme:
„Bože moj, šta smo to učinili?“
Druga bomba – Nagasaki i promijenjeni plan
Samo tri dana kasnije, 9. augusta 1945., drugi avion – Bockscar – bacio je drugu atomsku bombu, ovoga puta na Nagasaki. Prvobitna meta bio je grad Kokura, ali zbog vremenskih uslova, misija je preusmjerena.
Bomba je eksplodirala iznad industrijskog područja, gdje se nalazila tvornica torpeda. U tom napadu poginulo je oko 40.000 ljudi, a mnogi su kasnije preminuli od posljedica zračenja.
Za razliku od Enole Gay, povratak Bockscara nije bio svečan. Avion je prinudno sletio na Okinavu, gotovo bez goriva – dočekan tišinom.
Moralne dileme i podijeljena mišljenja
Godinama kasnije, članovi posade su imali različite poglede na ono što su učinili. Neki su tvrdili da ne osjećaju krivicu, već da su učinili ono što je bilo potrebno za kraj rata.
„Ne kajem se. Da mogu, učinio bih isto. Vjerujem da smo tako spasili mnoge živote“, rekao je Van Kirk.
Drugi su pokazivali osjećaj krivice i lično žaljenje.
„Ne možete se hvaliti kada poginete toliko ljudi“, izjavio je inženjer Robert Shumard.
Povratak u Japan – tišina ruševina
Tri sedmice nakon bombardovanja, neki članovi posade posjetili su Nagasaki. Hodali su kroz ruševine i vidjeli tragove eksplozije, uključujući sjenke na zidovima – siluete ljudi koji su nestali u trenutku udara.
„Ljudi nisu izgledali sretno, to vam mogu reći“, izjavio je jedan član posade. U tom trenutku, kako su naveli, herojski narativi više nisu imali težinu.
Šta nas ova svjedočanstva danas uče?
Ova priča nije samo historijska – ona je i podsjetnik na odgovornost, etiku i moć tehnologije. Prva upotreba nuklearnog oružja ostavila je neizbrisiv trag, ne samo fizički već i psihološki.
Sjećanja preživjelih i članova posade služe kao opomena čovječanstvu – da rat nikada ne smije biti lako rješenje, a tehnologija bez etike može imati katastrofalne posljedice.