Danas imam 38 godina i još uvijek nosim posljedice odluke koju sam donijela sa samo 17 godina — odluke donesene iz neznanja, straha i osjećaja da nemam kome da se obratim. Bila sam mlada, zbunjena, a osoba s kojom sam stupila u odnos nije preuzeo odgovornost da mi objasni moguće posljedice. Trudnoća je uslijedila odmah nakon prvog puta.
U porodici nikada nije falilo novca, pa sam, u očaju i bez ičije podrške, potražila pomoć privatno, želeći da sve riješim bez znanja roditelja. Osoba koja se predstavila kao ljekar nije mi postavila nikakva pitanja – ni o trudnoći, ni o godinama – samo je uzeo novac i obećao da će sve proći bez posljedica.
Nakon zahvata, rekla sam sebi da moram biti jaka. Međutim, bolovi su došli brzo i nisu prestajali. Dva dana sam pokušavala da ih ignorišem, skrivala se, pretvarala da sam bolesna, dok više nije bilo moguće izdržati. Priznala sam sve majci i otišla u bolnicu.
Bilo je kasno. Zbog komplikacija sam izgubila mogućnost da imam djecu, a zbog težine infekcije morala je biti amputirana i moja desna noga. Jedva sam ostala živa.
Danas, toliko godina kasnije, taj dan je rana koja nikada ne zarasta. Život nakon toga je borba – emocionalna, fizička, duhovna. Nije lako pričati o ovome, ali ako moja priča pomogne ijednoj djevojci da ne ostane sama u sličnoj situaciji, da potraži pravu pomoć, onda barem ima neku svrhu.