Mama nas je napustila kada sam imala samo četiri godine, a moja sestra još nije ni prohodala. Otišla je bez mnogo riječi, bez imalo grižnje savjesti — preudala se za komšiju i odselila u Australiju. Tata je neko vrijeme brinuo o nama. Dvije godine. A onda se i on ponovo oženio.
Kada je njegova nova supruga dobila sina, mi više nismo bile dio njegovog života. Dao nas je u dom za nezbrinutu djecu. Bez mnogo objašnjenja. Kao da smo samo višak. Kao da nismo bile njegove kćerke.
Godine u domu bile su teške, bolne. Pet godina sam preživljavala dane koji su ličili na pakao. Bilo je trenutaka kada sam se pitala da li ima smisla sve to… Pomisli koje ne bih poželjela nikome. A onda je, jednog dana, otišla i moja sestra.
Usvojila ju je jedna porodica. Bila mi je sve što sam imala. Kad je otišla, shvatila sam da se moj svijet raspada još više. Da me čekaju još tamniji dani.
Pubertet me odveo na pogrešne puteve. Ponekad sam tražila sreću u pogrešnim stvarima, pogrešnim ljudima. Na kratko bih osjetila mir… ali to bi brzo nestajalo. Prije dvije godine sam napustila dom — takva su pravila. I ostala sam… bez ičega.
Danas radim poslove koji nisu dostojni ničijeg života. Poslove koje nikada nisam mogla ni zamisliti. Preživljavam. Dani su teški, ali još teža je misao da će možda biti još gore. Bojim se toga.
Ponekad, kada imam pristup internetu, uđem na profile svojih — njihovih — roditelja. Gledam slike njihove djece… djece koja imaju sve. Koja rastu u ljubavi. Mogle smo to biti i mi. Moja sestra i ja.
Ona je sada negdje daleko. Više nikada nisam čula ništa o njoj. Nedostaje mi, ali dio mene se nada da ima život koji zaslužuje. Da je voljena, sretna, i da se nikada više nije osjećala odbačeno — kao što smo mi bile.
Nadam se da je pronašla ono što ja još uvijek tražim: dom. Pravi dom.