Zoran Radmilović jedna je od najvećih glumačkih legendi, a iako je prošlo više od tri decenije nakon njegove smrti, mnogi ga i danas smatraju jednim od najvećih glumaca regiona. Prema svedočenjima onih koji su ga poznavali, Radmilović je bio veoma povučen i nije previše voleo da priča, a pozornica je bila mesto na kojem se osećao suvereno i slobodno
Poznato je kako je Zoran bio svojeglav. Čini se da ga je to na kraju mnogo koštalo. Kada je 1985. godine hospitalizovan zbog problema sa digestivnim traktom i bolova koje je trpeo, otkriveno je kako ima rak debelog creva.
Nije želeo da prima hemioterapiju i premino je samo nekoliko meseci kasnije. Tada je kremiran, a njegova urna nalazi se u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju. Nakon Zoranove iznenadne smrti, njegova supruga se povukla iz javnosti i govorilo se da je bila u izrazito teškoj finansijskoj situaciji te ja pronalazila sve moguće načine kako bi prehranila sebe i ćerku. Rasprodala je brojne dragocenosti koje su ona i Zoran stekli tokom braka.
O njegovoj borbi sa opakom bolešću govorila je i njegova ćerka Ana Radmilović.
Ana je otkrila da je njen otac radio do smrti, te da je odbijao da primi hemoterapiju.
“Nisam mnogo prisustvovala njegovom odlasku jer su me sklonili pošto sam bila maloletna. Ali, istina je da je radio do mesec dana pred smrt. Bio je profesionalac i to je bila njegova odluka. Nije hteo da prima hemioterapiju govoreći: “Ja ću da živim i umrem u komadu kao čovek”. I tako je išao do kraja. To je legitiman izbor, ali otišao je previše mlad, sa samo 52 godine. Smrt je svinjarija”, rekla je Ana Radmilović za Story 2013. godine.
“Govore mi da fizički podsećam na njega, ali to uopšte nije ljubazno jer je on bio čovek s velikim nosem i brkovima. Majka mi je bila lepotica, ali, eto, šta ću! (smeh) Sećam se kako je bio nežan i blag čovek, dobroćudan namćor. Ma, nisam htela da se odvajam od njega kada je bio tu. Želela sam da stalno budemo zajedno i da idemo negde. Ostala sam ga zauvek željna… Ceo život mi nedostaje tata”, dodala je.
“Kajala sam se što ga nisam prepoznala kada je spavao u bolničkom krevetu, mršav i sasvim sed, za mesec dana sasvim nestao, što nisam ušla, zagrlila ga, legla kraj njega kao uvek pre, možda bi se probudio, ozdravio čak. Možda bi i život i svet izgledali drugačije da sam to uradila – a nisam. Stajala sam paralisana na vratima bolničke sobe u koju nisam smela da zakoračim i nisam htela da verujem kako je to što vidim on. Ja ga nikada i ničim neću nadoknaditi”, napisala je Ana Radmilović u knjizi “Kad je svet imao brkove”.