Neočekivani susret u noći: Mislili smo da smo imali sreće, a onda su stigle vesti…
Moja supruga i ja vraćali smo se kući sa zabave, kasno u noć. Sat je već pokazivao dva ujutru. Vozili smo se uskim, osamljenim putem, bez signala i bez tragova civilizacije u blizini. Tada se automobil iznenada zaustavio – bez ikakvog upozorenja, samo tišina i mrak koji su nas okružili.
Bilo je to vreme pre pametnih telefona. Nismo imali način da pozovemo pomoć. Ostali smo sami, bez ikakvih informacija i bez ideje šta nam je činiti, osim da čekamo – nadajući se da će neko naići.
Sat vremena je prošlo sporo i tiho. Hladnoća je počela da se uvlači pod kožu, a tišina je delovala sve neprijatnije. Onda, negde u daljini, pojavila su se svetla automobila. Vozilo se zaustavilo pored nas, a iz njega je izašao mladić, verovatno u ranim dvadesetim. Ljubazno se nasmejao i rekao da je student koji se vraća s puta. Ponudio je da nas odveze do grada.
U trenutku oklevanja, pogledali smo jedno drugo. Sve je delovalo iskreno, bezazleno. Pristali smo. Put do grada prošao je u kratkom razgovoru. Bio je pristojan, srdačan, čak je i odbio da primi novac kada smo mu ponudili kao znak zahvalnosti.
– „Drago mi je da mogu da pomognem“, rekao je i odmahnuo rukom.
Osetili smo olakšanje. Uverili smo se da još uvek ima dobrih ljudi. Nismo ni slutili da je to bio tek početak jedne priče koju nikada nećemo zaboraviti.
Šokantno otkriće
Prošla je skoro godina od te večeri, kada me jednog popodneva nazvala supruga. Glas joj je bio uzdrhtao.
– „Uključi vesti. Odmah.“
Zatečen, poslušao sam. Na ekranu – poznato lice. Mladić koji nam je pomogao te noći više nije bio prikazan kao ljubazni student, već kao osumnjičeni u jednoj od najvećih serija pljački na lokalnim putevima.
Bio je stariji nego što je rekao. Njegov modus operandi bio je gotovo identičan onome što smo mi doživeli: glumi izgubljenog putnika, pridobije poverenje, a onda – kada žrtve najmanje očekuju – pljačka ih i nestaje.
Te večeri nas je, iz nekog razloga, poštedeo. Možda zato što nas je bilo dvoje. Možda zato što smo delovali oprezno. Nikada nećemo znati. Ali istina je bila jasna – bili smo milimetrima daleko od sudbine mnogih drugih žrtava.
Od tada, svaki put kad prolazimo tim putem, pogledamo jedno drugo i tiho se zahvalimo. Sudbina nam je te noći pokazala svoje lice – i srećom, bilo je milosrdno.