Te večeri saznala sam da sam trudna. Imala sam tek 19 godina. Srce mi je bilo ispunjeno uzbuđenjem, ali i neizvjesnošću. Nisam ni slutila da će se sve promijeniti u samo nekoliko sati.
Telefon je zazvonio. Moj partner je doživio tešku saobraćajnu nesreću. Hitno su ga prevezli u bolnicu. Ljekari su rekli da je preživio, ali da će ostati privremeni invalid. Postojala je mogućnost da nikada više neće hodati, iako su postojale i male šanse za oporavak.
U danima koji su uslijedili, slušala sam različite savjete. Ljudi su mi govorili da je najbolje da nastavim sama – da ne može da mi pruži život koji zaslužujem. Ali nijednog trenutka nisam razmišljala o odlasku.
Znala sam da ljubav nije samo ono što osjećamo kad je sve lako – već ono što gradimo kad je najteže.
Kada se donekle oporavio, odlučila sam da mu kažem da sam trudna. Bio je to prvi put da sam ga vidjela kako plače. Te suze nisu bile od tuge – već od mješavine šoka, zahvalnosti i ljubavi.
Na svijet je došla zdrava i predivna djevojčica. Danas, nekoliko godina kasnije, on ponovno hoda. Nije bilo lako – ali zajedno smo prošli kroz sve.
Danas živimo život koji smo sami izgradili, korak po korak, s mnogo vjere, podrške i ljubavi.
Ponekad nas život suoči s teškim izazovima baš onda kada pomislimo da dolaze najsretniji trenuci. Ali uz ljubav, strpljenje i vjeru u voljene – moguće je prebroditi i ono što izgleda kao nemoguće.