Da li djeca treba da idu na sahrane?
O ovoj temi u emisiji “Mi danas” na televiziji K1 diskutovali su Manja Grčić i Ivon Jafali sa svojim gostima, sveštenikom Borislavom Petrićem i pshološkinjom Draganom Ivanović.
“Crkva o tom pitanju promišlja, ali konkretnog odgovora nema. Svako u svom domu treba da uzme u obzir uzrast djeteta i činjenicu da li su deca za to spremna. Da li bi ih prisustvo sahrani moglo dodatno povrijediti ili produbiti tugu. Kao sveštenik mislim da ne postoji ta neka donja granica koju treba da odredimo, od četiri, šest ili deset godina, već promišljati lično i individualno rekao je sveštenik Borislav Petrić.
Ne vidi problem u tome da se deca pripremaju na smrt kao sastavni dio života, štaviše smatra da je to obaveza svakog roditelja.
“Moja parohijska iskustva su takva da su deca često mnogo zrelija, odgovornija, samostalnija, ozbiljnija i na svaki način spremnija od odraslih da se uhvate u koštac sa takvim temama. U svom domu sam morao davati odgovor na takva pitanja i svaki put se iznenadim i pozitivno zaprepastim koliko su moja djeca ili njihovi vršnjaci spremni da razgovaraju o smrti. Ne vidim problem u tome da djecu pripremamo da je smrt dio života, to smo dužni i kao roditelji, a tek kao crkva. Da promišljamo da ih vodimo na groblje, opela, sahrane… da bi i oni mogli da se suočavaju i daju svoj odgovor na takva pitanja.
Da konstatacijom da se o smrti sa djecom treba i te kako razgovarati, ali shodno njihovom uzrastu, slaže se i psihološkinja Dragana Ivanović.
– Trebalo bi da pričamo o tome, jer je smrt dio života. Nema pravila koje bi trebalo slijediti. Nekada se od djece sakrije smrt bliskog člana porodice i tako se napravi greška. U praksi sam imala slučajeve da se deci kaže da je neko od članova porodice na putu, a ne da je preminuo. Djeca onda saznaju o smrti bliske osobe ne od svojih najbližih nego od nekih ljudi sa strane, i dožive šok i traumu. Čak i veću nego da smo im odmah rekli da je neko preminuo. To mogu da budu velike traume kada je riječ o gubitku.
Posebno naglašava da svakom djetetu treba da se pristupi individualno.
– Sve je do procene roditelja, do toga kako će razgovarati sa djetetom i pripremiti ga. Važno je i kakav odnos prema smrti ima sam roditelj, prema sahranama, kakva su njegova uverenja. Koliko god djeca bila mala ona sve primijećuju i uočavaju. Sa njima se mora razgovarati na jednostavan način, jer kod djece nije formirano apstraktno mišljenje. Razgovarati jednostavno ali uvijek iskreno.
Sa druge strane, Petrić je iskazao stav da roditelji ne bi smjeli tako važne stvari da prećutkuju, jer to kod djece stvara nesigurnost i nepovjerenje.
– Ako roditelji nešto prećute deca će smatrati da je to nešto opasno. Razmišljaće: ‘Čim mama i tata o tome ne pričaju, to je nešto strašno’. Isto tako, ne treba terati dječije suze. Pustite ih da plaču ako su tužni. Ljubav je jedina mera u crkvi i u životu. Ako je osjećaj da bi djeca iz ljubavi prema pokojniku trebalo da prisustvuju sahrani – onda je to dobra odluka. I mi bi više trebalo da budemo kao djeca – bezazleni i radosni – rekao je sveštenik na K1 televiziji.
Psihološkinja Ivanović je na kraju objasnila kako djeca doživljavaju smrt.
– Ne može se izbjeći tema smrti, jer će dijete vidjeti neku životinju koja je uginula, kućnog ljubimca, čuće na vijestima da je neko umro. Kada su manji, uzrasta od tri ili četiri godine, oni misle da će se taj neko vratiti. Sljedeći nivo, kada su nešto stariji, je da znaju da je smrt konačna ali ne shvataju to lično, često misle da je osoba postala anđeo. Sa oko deset godina shvataju šta je gubitak i da se ta osoba neće vratiti. To su faze razvoja, i faze zaključivanja i razmišljanja. O svemu sa djecom možete i trebate razgovarati, ali je potrebno prilagoditi način na koji to radite, da bi mogli da vas razumiju. Govorite istinu i budite iskreni – savjetuje.