Danas dok sam šetao, primijetio sam starijeg gospodina koji je otišao od bankomata, a da nije uzeo novac. Samo nekoliko trenutaka kasnije, dok sam se približavao, vidio sam kako bankomat izbacuje novac.
Prišao sam i uzeo novac – bilo je tačno 300 eura – i odmah krenuo ubrzanim korakom da ga sustignem. Nažalost, u gužvi sam ga brzo izgubio iz vida. Pomislio sam da, čak i da sam povikao, vjerovatno bi se više ljudi okrenulo, pa ne bih znao kome novac zaista pripada.
Vratio sam se do banke i ispričao šta se dogodilo. Ljubazno su me zamolili da sačekam, rekavši da se slične situacije dešavaju i da se ljudi obično vrate kad shvate da su ostavili novac. Nakon nekih pola sata, gospodin se vratio, vidno uznemiren, i počeo moliti radnicu da mu pomogne jer je zaboravio podignuti novac s bankomata.
Onaj osjećaj kada sam mu pružio njegovih 300 eura bio je neprocjenjiv. Iskreno, teško ga je opisati riječima. Možda će se neko nasmijati što sam vratio novac, ali bih svaki put isto postupio. Tuđe mi ne treba, a osjećaj ispravnosti i mirne savjesti – to je ono što se ne može kupiti.