Čuveni hirurg Fjodor Koval smatrao je da ljudsko telo ima potencijal da živi mnogo duže nego što većina misli — ako se prema njemu odnosimo sa pažnjom, umerenošću i radom. Njegova životna filozofija i profesionalni put inspirisali su generacije lekara i pacijenata.
Susret koji je zapamćen
Koval je često prepričavao jedan zanimljiv susret sa 74-godišnjim pacijentom koji je, noseći štap, došao na pregled žaleći se na starost.
„Pitao sam ga ima li baštu. Odgovorio je: ‘Nemam snage za to, vreme mi je da se spremam za onaj svet.’ A ja sam mu rekao: ‘Prerano je da odustanete. Telo čoveka može trajati mnogo duže nego što mislite — samo ga treba održavati.’“
Taj razgovor, govorio je kasnije, najbolje pokazuje koliko su volja i životni stav važni za zdravlje.
Put od skromnog sela do operacione sale
Rođen 1922. godine u malom selu, Fjodor Koval poticao je iz siromašne, ali radne porodice. Njegova majka je želela da postane lekar jer je i sama bolovala od srca — i upravo ta želja postala je njegov životni put.
Nakon škole, završio je kurs za bolničara i već 1941. godine radio u vojnoj bolnici, gde je naučio hirurgiju rame uz rame sa iskusnim lekarima. Tokom karijere obavio je više od 30.000 operacija.
„Kažu da svaki lekar ima svoje ‘malo groblje’, ali ja sam izgubio samo jednog pacijenta – u vreme kada nije bilo savremene dijagnostike“, govorio je ponosno.
Ranjavanje i povratak poslu
Tokom 1943. godine, Koval je teško ranjen u nogu. Iako je ostao sa trajnim invaliditetom, nastavio je da radi bez prekida:
„Navikao sam se brzo. Moj invaliditet me nije zaustavio — samo me naučio strpljenju.“
Najveći lični gubitak doživeo je dve godine kasnije, kada je izgubio majku.
„Spasao sam mnoge živote, ali nisam uspeo da spasim njen. To je rana koja nikada nije zarasla“, znao je da kaže.
Rad kao način života
Fjodor Koval je radio i primao pacijente sve do 90-ih godina. Njegova energija i vedrina bile su legendarne. Kada su ga pitali u čemu je tajna njegove vitalnosti, uvek je isticao tri stvari: umerenost, fizičku aktivnost i ljubav prema radu.
„Ustajem rano, vežbam, idem u baštu vikendom. Znam ja i za lopatu i za motiku“, govorio je kroz osmeh.
Nikada se nije prejedao i savetovao je pacijentima da jedu jednostavno i prirodno.
Jeo je sve, ali u malim količinama – slatkiše samo za praznike, a cigarete je ostavio još 1945. godine.
„Zdravlje dolazi iz jednostavne hrane – onakve kakvu smo jeli na selu.“
Lekcija o dobroti i ljudskosti
Koval je smatrao da pored medicine, i dobrota i empatija leče.
„Lepa reč može produžiti čovekov život. Mnogi to zaboravljaju.“
U 93. godini odlučio je da prestane da operiše — ne zato što nije mogao, već jer je verovao da bi njegove godine mogle izazvati nesigurnost kod pacijenata.
„Shvatio sam da starost može uticati na njihovu veru u uspeh. Zato sam odložio skalpel, ali ne i želju da pomažem.“
Do kraja života primao je pacijente, razgovarao s njima i širio optimizam.
„Čini dobro i dobro će ti se vratiti. U tome je smisao mog rada – pomagati drugima, jer samo tako život ima pravu vrednost.“