Odrasla sam u porodici koja je živjela skromno, često i ispod osnovnog životnog standarda. Imala sam samo 13 godina kada sam prvi put osjetila kako izgleda prava pažnja i dobrota – kroz jednostavan gest koji nikada neću zaboraviti.
Bila sam kod školske drugarice i ostala na večeri. Kada sam vidjela pečenje na stolu, nisam mogla sakriti uzbuđenje. Uzela sam mali zalogaj, ali tada me pogledala njena majka i rekla uz osmijeh: „Zar si stvarno uzela tako malo? Uzmi još!“ Bez oklijevanja mi je napunila tanjir.
Nisam znala šta da kažem. Bila sam iznenađena, ali i duboko dirnuta. Taj obrok mi je značio više nego što je iko mogao naslutiti. Osjećala sam toplinu i prihvaćenost dok sam jela, a svaki zalogaj bio je kao mali praznik.
Sutradan, kada sam se vratila iz škole, zatekla sam mamu svoje drugarice kako stoji u našoj kući. Bio je to njihov prvi susret, a moja mama je bila pomalo zbunjena i stidljiva.
Drugaricina majka donijela nam je ostatke večere, ali i još mnogo svježih namirnica. Kada sam otvorila frižider i vidjela ga punog hrane, osjetila sam mješavinu zahvalnosti i olakšanja. Moja mama je, iako suzdržana, bila iskreno sretna.
Taj gest nije bio samo čin dobrote – bio je početak jednog posebnog prijateljstva. Naše majke su ostale bliske do današnjeg dana, a meni je to veče zauvijek ostalo urezano u srce kao podsjetnik koliko malo treba da nekome promijenimo život.