Nedavno sam pošla po svoju kćerku nešto ranije nego obično. Bilo je tiho popodne, i dok sam se približavala školskom parkingu, primijetila sam prizor koji me iznenadio.
Stajala je pored muškarca koji je djelovao znatno starije. U prvi mah nisam znala ko je, ali kada je posegnuo da joj pomakne kosu s lica, osjetila sam nelagodu. Instinktivno sam ubrzala korak i povikala:
– Molim vas, stanite!
Kada sam stigla bliže, zastala sam u nevjerici. Prepoznala sam ga. Bio je to njen otac — osoba koja je iznenada nestala iz naših života onog trenutka kad je saznao da ću postati majka.
Kćerka me uhvatila za ruku, dok je on tiho izgovorio:
– Želim da ispravim neke stvari…
Njegove riječi su bile kratke, ali nisu mogle nadoknaditi godine odsustva. Smireno sam mu rekla:
– Nije pravo vrijeme da se sada pojavljuješ. Nismo te zaboravile, ali nastavile smo dalje.
Zajedno smo krenule kući, bez ljutnje, ali i bez potrebe da se vraćamo unazad.
Neke priče ostaju otvorene, ali i to je dio života. Ne moramo uvijek imati završetak kakav smo očekivali – ponekad je dovoljno što smo pronašli svoj mir.
Evo još jedne slične ispovesti:
“Moj sin je prvi put rekao ‘tata’, ali nije mislio na njega…”
Nedavno smo slavili peti rođendan mog sina. Baloni, torta, osmijesi – sve je bilo baš kako treba. I dok je držao svoj poklon u rukama, izgovorio je nešto što me potpuno zateklo:
– Hvala, tata!
U sobi je nastala tišina. Pogledala sam ga, srce mi je preskočilo.
Pored njega je sjedio moj brat – čovjek koji je od prvog dana bio tu. Vodio ga je u park, čitao mu priče, dolazio na roditeljske sastanke kada sam ja morala na posao. Bio je uz njega u svakom važnom trenutku.
Njegov biološki otac… nikada nije pokazao interesovanje. Nije pitao za njega, nije mu poslao ni čestitku, a kamoli došao da ga vidi.
I tu, pred svima, moj sin je izgovorio riječ koju je čuvao za nekog ko je to zaista zaslužio. Nisam ga ispravljala. Nisam ništa rekla.
Samo sam se nasmiješila i pomislila:
Ne postaješ tata rođenjem. Tata postaješ prisustvom, ljubavlju i djelima.