Prije 13 godina moj brat je nestao bez traga. Uprkos svim naporima, nikada ga nismo uspjeli pronaći. Vremenom smo naučili da živimo s tom prazninom, iako nas ona nikada nije napustila.
Sinoć, tokom običnog zaustavljanja na jednoj benzinskoj pumpi, kraj mene je prošao muškarac u jakni koja mi je djelovala zapanjujuće poznato. Instinktivno sam ga pozvala. Okrenuo se. I baš u tom trenutku zazvonio je moj telefon.
Stigla je poruka od moje majke:
„Nadam se da si dobro. Upravo sam sanjala nešto čudno – nestala si, isto kao tvoj brat. Molim te, dođi kući što prije.“
Zaledila sam se. Moja majka rijetko govori o svojim snovima, a ovaj je bio zastrašujuće jasan. Značila je to slučajnost – ili nešto više?
Večeras sam se vratila na isto mjesto, u isto vrijeme. Nadala sam se da ću ga ponovo vidjeti.
Ali njega nije bilo.
O svemu nisam ništa rekla majci – nisam željela da je uznemirim. Ali osjećaj nelagode me ne napušta. Nešto duboko u meni kaže da ova priča nije završena.