Moj muž je te večeri spremao večeru — što je bila prava retkost, i iz nekog razloga me je već to učinilo nervoznom.
Ethan se kretao po kuhinji kao da nastupa pred publikom. Tiho je pevušio, brisao radne površine daleko češće nego što je bilo potrebno i postavio sto koristeći „lepe“ tanjire koje smo obično čuvali za goste. Čak je mom sinu Caleb-u natočio čašu soka od jabuke, uz osmeh koji mu nije dopirao do očiju.
„Tata se pravi važan“, kikotao se Caleb.
Uzvratila sam osmeh, ali u meni se oglasio tihi alarm. Nedeljama unazad Ethanovo ponašanje se menjalo na načine koje nisam umela da objasnim: preterano ljubazan u jednom trenutku, čudno distanciran u sledećem, stalno proveravao telefon kao da čeka neki tajni signal.
Seli smo za sto. Piletina i pirinač — jednostavno, utešno, poznato.
Na pola obroka, jezik mi je postao težak. Ruke i noge olovne. Misli mutne.
Caleb je protrljаo oči.
„Mama… baš mi se spava.“
Ivica sobe počela je da se zamagljuje. Kolena su mi popustila kada sam pokušala da ustanem. Srušila sam se na tepih u dnevnoj sobi. Trenutak kasnije, Calebovo malo telo klonulo je pored mene.
Panika me je preplavila — ali instinkt je presekao maglu.
Pustila sam telo da klone.
Potpuno.
Ali svest nisam izgubila.
I dalje sam čula.
Ethanova stolica je zaškrgutala dok je ustajao. Njegovi koraci su se približavali, spori i namerni. Vrhom cipele dodirnuo mi je rame.
Provera.
„Savršeno“, prošaputao je.
Savršeno — za šta?
Uzeo je telefon, odmakao se nekoliko koraka i progovorio tihim, uzbuđenim glasom kakav nikada ranije nisam čula.
„Gotovi su“, rekao je Ethan. „Delovalo je brzo. Imamo celu noć.“
Ženski glas mu je odgovorio. Lagan. Poznat. Previše poznat.
„Dobro“, rekla je. „Ulazim sada. Nemamo mnogo vremena.“
Ulazna vrata su se otvorila.
Zvuk štikli odzvanjao je po podu.
Krv mi se sledila.
Njegova ljubavnica.
U mojoj kući.
Prelazi preko mog nepomičnog tela.
„Je l’ sigurno?“ šapnula je.
„Potpuno“, odgovorio je Ethan. „Probudiće se ošamućeni, zbunjeni. Mi ćemo dotad biti u drugoj zemlji.“
U drugoj zemlji?
Puls mi je bubnjao u ušima.
Kretali su se brzo — kao dvoje ljudi koji su uvežbali bekstvo. Ethan je otvarao fioke, praznio moju kutiju s nakitom, grabio laptop, dokumenta, koverte s novcem — sve što je imalo vrednost. Žena je trpala stvari u kofere koje je donela sa sobom.
„Pasoš?“ pitala je.
„U plavoj fascikli“, odgovorio je. „Uzmi i njen. Moram da budem siguran da ne može da nas prati.“
Planirali su da me izbrišu.
Da uzmu sve.
Da ostave samo praznu ljušturu mog života.
A najgore od svega?
Zvučali su srećno.
Ushićeno. Kao lopovi koji već slave beg.
„Hvatamo ponoćni let“, rekla je. „Posle nestajemo.“
„Sloboda“, promrmljao je Ethan.
Sloboda od mene.
Od našeg sina.
Od odgovornosti.
Kada su završili s pakovanjem, Ethan se vratio do mene. Osetila sam njegovu senku pre nego što je progovorio.
„Zbogom“, šapnuo je. „Uživaj u novom početku.“
Otišli su iz kuće. Točkovi kofera su klizili. Zalupila su se vrata automobila. Zvuk motora se izgubio niz ulicu.
Tek kada se tišina vratila, usudila sam se da prošapćem:
„Caleb… čuješ li me?“
Slab stisak moje ruke.
Bio je svestan.
Jedva — ali svestan.
Progutala sam paniku i povukla teške ruke ka džepu. Telefon mi je delovao kao cigla, ali sam uspela da ga otključam.
Nema signala.
Naravno. Dnevna soba je bila mrtva zona.
„Caleb“, prošaputala sam, „puzaćemo. Ostani uz mene.“
Vukla sam se po podu oslanjajući se na laktove, dok mi je u ustima ostajao metalni ukus od napora. Caleb je puzao pored mene, suze su mu tiho klizile niz obraze.
Kada smo stigli do hodnika, na telefonu se pojavila jedna mala crtica signala.
Pozvala sam hitne službe.
Veza se prekinula.
Pokušala sam ponovo. I ponovo.
I konačno — javio se glas.