Na obodu Kijeva, u staroj roštiljnici pod natpisom „Stari prijatelj“, skupila se petorica veterana nekadašnje elitne jedinice mornaričkog specijala. Sedeli su za drvenim stolom, uz miris pečenog mesa i tihe razgovore o prošlim vremenima.
Bili su to Andrij, Dmitro, Serhij, Oleksandr i Volodimir — ljudi koji su pola života proveli služeći domovini, a sada su želeli samo mirno veče i sećanja na dane mladosti. Njihova snaga možda više nije bila u mišićima, ali jeste u miru kojim su zračili.
Dok su nazdravljali, vrata lokala su se iznenada otvorila. Hladan vazduh i buka s ulice prekinuli su tišinu. Ušli su nepoznati muškarci — glasni, samouvereni i očigledno raspoloženi da prave nered.
Primetivši starije muškarce, počeli su da ih zadirkuju, misleći da će lako izazvati reakciju.
Ali nisu znali s kim imaju posla.
Veterani su ćutali, ali su njihovi pogledi govorili sve. Bili su to ljudi koji su preživeli mnogo veće oluje od ovih. Umesto da se prepiru, ustali su i mirno zamolili goste da se ponašaju pristojno.
Jedan od veterana, Dmitro, tiho je rekao:
„Mladi ste, ne trošite energiju na pogrešne stvari. Nekad je snaga u smirenosti, ne u galami.“
Te reči, izrečene mirno, ali s autoritetom, kao da su presekle vazduh. Huligani su se pogledali, pokušali da se našale, ali osećaj nelagode bio je jači. Nisu mogli da objasne zašto, ali prisustvo tih ljudi ulivalo je poštovanje.
Ubrzo su se povukli, mrmljajući nešto sebi u bradu.
Kad su vrata za njima ponovo zatvorena, roštiljnica je utihnula. Vlasnica, vidno potresena, zahvalila se veteranima.
„Ništa strašno“, nasmejao se Andrij. „Mi smo samo stari prijatelji koji više vole mir nego haos.“
Na izlazu, Volodimir je pogledao prema tamnom horizontu i rekao:
„Znaš, život ti uvek pošalje test — samo da proveri jesi li još isti čovek kao nekad.“
Oni su se nasmejali, nazdravili još jednom i nastavili da pričaju o životu, mladosti i vremenu koje ih je naučilo da hrabrost ne znači uvek — uzvratiti udarac. Ponekad je dovoljno — ostati miran.