Moj muž i ja smo mesecima štedeli za poseban izlazak, pa smo za godišnjicu rezervisali sto u luksuznom restoranu kojem smo se dugo radovali. Želeli smo veče koje ćemo pamtiti, ali čim smo ušli, shvatili smo da ništa nije onako kako smo zamišljali.
Mesto je bilo prepuno i bučno — više kao petkom uveče u baru nego restoran visokog ranga. Muzika preglasna, ljudi su vikali preko stolova, a mi jedva da smo mogli da se čujemo. Ipak, trudili smo se da ostanemo pozitivni. Ipak je naša godišnjica.
Ali stvari su se brzo raspale.
Usluga je bila užasno spora; trebalo je skoro dvadeset minuta da dobijemo običnu vodu. Kada se konobarica konačno pojavila, nije nas pozdravila niti se nasmejala — samo je pitala šta želimo.
Kad je hrana stigla, razočaranje se produbilo. Mužev odrezak bio je nedovoljno pečen, a moja pasta je imala ukus kao da je zagrejana u mikrotalasnoj. Ljubazno smo ukazali na greške, ali ona je samo slegla ramenima i rekla: „Izvinite, kuhinja je večeras prezauzeta.“
Bez pokušaja da popravi bilo šta. Bez izvinjenja. Nestala je i više se nije vratila da proveri da li nam nešto treba.
Do trenutka kada smo završili ono malo što smo mogli da pojedemo, umesto uzbuđenja osećali smo samo frustraciju. A onda je stigao račun — neverovatnih 250 dolara. Za lošu uslugu, osrednju hranu i nimalo truda, ta cifra bila je uvreda.
Odlučila sam da ne ostavim bakšiš. Znam da se u boljim restoranima očekuju izdašni bakšiši, ali sve ima granicu. Ne možete nagraditi nekoga za posao koji nije urađen.
Kada sam potpisani račun spustila na sto, konobarica je odmah dotrčala. Lice joj je bilo besno. Pokazala sam mužu da je vreme da krenemo, ali pre nego što smo ustali, zgrabila me je za ruku.
Zaledila sam se. Podrugljivo se nasmejala i glasno rekla: „Ne brinite, draga — takve škrtice kao ti viđam svaki dan.“
Vilica mi je pala. Moj muž je odmah ustao i rekao joj da se odmakne. Ljudi su nas gledali. Bila sam ponižena i potresena. Otišli smo odmah, a čim smo seli u kola, ruke su mi se tresle.
Kasnije, kada sam ispričala prijateljima šta se dogodilo, reakcije su bile podeljene. Neki su rekli da sam bila u pravu — da se bakšiš ne podrazumeva, posebno kada je usluga loša. Drugi su tvrdili da sam trebalo da se požalim menadžeru ili makar ostavim nešto kako ne bih izgledala „škrtо“.
Ali za mene, ovo nije imalo veze sa novcem.
Bilo je u pitanju ponašanje, neprofesionalnost i očekivanje bakšiša bez ikakvog truda. Uvek ostavljam dobar bakšiš kada je usluga dobra.
I iskreno, ako je ta konobarica mislila da sam „škrtica“, onda neka misli. Bar znam da nisam nagradila loše ponašanje. Možda će sledeći put bolje postupati prema gostima.