“Sretnem muža svoje drugarice iz osnovne sa kojom inače nemam kontakt.
Oni su se uzeli odmah poslije srednje škole i izrađali djecu. Ja sam studirala, našla posao, živim sa dečkom sa kojim sam dugo.
Sretnem ga i on će prvo: Kad ćete više da se vjenčate, kakav je to život bez vjenčanja, bez svadbe, kad će djeca, šta čekate?
Ja u šoku, prvo što je on muž moje ne tako bliske drugarice, što me zapravo i ne poznaje. Što ne zna da se moj dečko već 4 god lijeći od kancera.
Zatekao me je i šokirao, okrenula sam se i rasplakala. Ljudi, da li vi mislite da ljudi tek tako žive, bez problema, da li mi imamo želje za djecom ili čekamo vas da nam otvorite oči?
Imajte bar mrvicu kulture.”
(Ispovesti.com)
“Moj muž je nestao kada je moj sin imao 5 mjeseci.
Kada je počeo govoriti, uvijek je pričao da je neki loš čovjek dolazio u njegovu sobu dok smo svi spavali.
Ignorisali smo to.
Godinama kasnije, pronašla sam u njegovoj sobi mužev starinski sat, zaboravljen iza ormara. Uspaničila sam jer je moj muž nosio taj sat na dan kada je nestao.
Kada sam pitala sina o tome on se nije mogao sjetiti kako je sat dospio u njegovu sobu, a čak je tvrdio da ga nikada nije vidio prije.
Moj muž je decenijama patio od duboke depresije.
Sada je skoro 20 godina, a nikada ga više nismo vidjeli.
Ali svaki put kad pomislim na taj sat, preplavi me jeza.”
(Izvor: Brightside/Novi.ba)