Moje ime je Patriša Lejn i imam šezdeset godina. Pre šest godina verovala sam da sam pronašla mir kada sam se udala za Erika Monroa, nežnog i tihog instruktora joge kog sam upoznala u Santa Barbari. Tek sam se bila penzionisala posle decenija predavanja književnosti, spremna za miran život ispunjen knjigama i zalascima sunca nad okeanom. On je imao dvadeset devet godina — šarmantan, beskrajno strpljiv i učinio je da se ponovo osećam viđenom, na način koji nisam godinama osećala.
Moji prijatelji su me upozoravali.
„Pat, previše je mlad. Budi oprezna, možda vidi novac, a ne ljubav.“
Nasmejala sam se tome. Erik nikada nije tražio novac, nikada se nije ponašao kao da mu nešto pripada. Ispunjavao je kuću muzikom i cvećem, učio moje omiljene recepte i zvao me svojim „lepim svetlom“. Svake večeri donosio mi je šolju toplog čaja sa medom i kamilicom. Govorio je da mi pomaže da bolje spavam. Pila sam ga svake noći, verujući u brigu koja je stajala iza njegovih ruku.
Jedne večeri rekao mi je da će ostati budan do kasno kako bi pripremio iznenadni desert za prijatelje koji su trebali da dođu sledećeg dana. Poželela sam mu laku noć i otišla gore, ali iz nekog razloga nisam mogla da se smirim. Kuća je bila tiha, osim tihog zvuka njegovog glasa dole. Iz radoznalosti sam prišla stepeništu i posmatrala ga iz senke.
Stajao je pored kuhinjskog pulta i sipao vodu u moju omiljenu čašu. Zatim je posegnuo u fioku, izvadio malu tamnu bočicu i pažljivo dodao nekoliko kapi, pre nego što je umešao med i cvetove. Srce mi je počelo snažno da lupa.
Vratila sam se u krevet pre nego što me je primetio i pravila se polubudna kada je doneo čaj gore.
„Izvoli, ljubavi moja“, rekao je tiho.
Nasmešila sam se, promrmljala zahvalnost i odložila šolju. Te noći, kada je zaspao, sipala sam čaj u termos i sakrila ga u ormar.
Sledećeg jutra odnela sam uzorak u privatnu kliniku. Dva dana kasnije, lekar me je pozvao. Glas mu je bio tih i ozbiljan.
„Gospođo Lejn, tečnost koju ste doneli sadrži jak sedativ. Dugotrajna upotreba može izazvati gubitak pamćenja i emotivnu otuđenost.“
Te reči su me pogodile kao ledena voda. Šest godina sam bila drogirana u tišinu, u pokornost. Svaki zaboravljeni razgovor, svaki izgubljeni dan — sve je odjednom imalo smisla.
Te večeri, kada mi je Erik ponudio uobičajeni čaj, mirno sam rekla:
„Ne večeras.“
Pogledao me je čudno, samo na trenutak, kao da je nešto u njemu bilo zatečeno.
Sledećeg jutra proverila sam kuhinju. Bočice više nije bilo. Ruke su mi se tresle dok sam zvala advokata i banku. U roku od nekoliko sati obezbedila sam račune, promenila brave i pripremila se da odem.
Kada sam ga te večeri suočila sa istinom, pokušao je da ostane pribran.
„Samo sam želeo da ti pomognem da se opustiš“, rekao je blago.
Gledala sam ga pravo u oči.
„Želeo si da me kontrolišeš.“
Nije rekao ništa. Tišina je bila njegovo priznanje.
Te noći sam mu rekla da ode. Spakovao je torbu, nije rekao ništa više i izašao kroz vrata bez okretanja.
Naredne nedelje bile su maglovite — besane noći, drhtave ruke. Podnela sam zahtev za poništenje braka i policiji dostavila izveštaj klinike. Sve je potvrđeno. Erik je ubrzo nestao, bez traga, bez poruke, bez izvinjenja.
Mesecima sam živela kao senka. Nisam verovala svom odrazu, svojim mislima, svojim sećanjima. Svake večeri sam se terala da šetam plažom i dišem. U sebi sam ponavljala jednu rečenicu:
„Sada si budna. Ostani budna.“
Vremenom je strah počeo da bledi. Prodala sam staru kuću i preselila se u malu obalsku kućicu. Pokrenula sam krug joge za žene mojih godina — ne da bismo ponovo izgledale mlado, već da bismo naučile da stojimo uspravno. Razgovaramo, smejemo se, istežemo i lečimo.
Sada, sa šezdeset tri godine, konačno se ponovo osećam kao ja. Svake večeri sama sebi spremam čaj sa medom i kamilicom — i ničim više. Podignem šolju prema prozoru, gde se more presijava pod mesečinom, i šapnem svom odrazu:
„Ženi koja je prestala da prespava sopstveni život.“
I po prvi put posle mnogo godina, pijem u miru — ne da bih zaboravila, već da bih se setila ko sam.