— Mama, opet ti je svjetlo gorjelo cijelu noć! — povikao je Marko, ulazeći ljutito u kuhinju.
— Eh, zadrijemala sam, sine… gledala sam seriju i nekako me uhvatio san — nasmiješila se tiho gospođa Helena.
— U tvojim godinama treba spavati noću, a ne sjediti pred televizorom!
Majka se samo nasmiješila. Nije ništa odgovorila.
Primila je džemper uz prsa da se ne vidi kako joj tijelo lagano podrhtava od hladnoće.
Marko je živio u istom gradu, ali svraćao je rijetko — uvijek „kad stigne“.
— Donio sam ti voće i one tablete za tlak — rekao je brzo.
— Hvala ti, sine. Neka te dragi Bog čuva — šapnula je blago.
Htjela mu je dotaknuti lice, ali on se povukao.
— Moram ići, imam sastanak na poslu. Nazvat ću te ovih dana.
— Dobro, sine. Pazi na sebe — odgovorila je tiho.
Kad su se vrata zatvorila, dugo je gledala kroz prozor, prateći kako nestaje iza ugla ulice.
Stavila je ruku na srce i šapnula:
— Pazi na sebe… jer meni nije još puno ostalo.
Pismo koje je čekalo u sandučiću
Sljedećeg jutra poštar je ubacio nešto u staro sanduče.
Helena je polako došla do kapije i izvadila požutjelu kuvertu vlastitim rukopisom:
„Za mog sina Marka — kad mene više ne bude.“
Sjela je za stol, uzela olovku i počela pisati, iako joj se ruka lagano tresla:
„Moj dragi,
ako ovo čitaš, znači da nisam stigla reći sve.
Znaj da majke ne umiru.
One se samo sakriju u srcima svoje djece — da manje boli.“
Pogledala je staru fotografiju — mali Marko s oguljenim koljenima, nasmijan nakon pada s drveta.
„Sjećaš se kako si tada plakao i zaklinjao se da više nikada nećeš ići tako visoko?
A ja sam te naučila da se mora ustati.
Željela bih da znaš ustati i sada — ne tijelom, nego dušom.“
Na kraju je napisala:
„Staviti kod kapije onog dana kad odem.“
Tišina i miris lavande
Kad je Marko došao u njezinu kuću, zrak je mirisao na lavandu i tišinu.
Na stolu je stajala šalica s otiskom ruža za usne.
U sandučiću ga je čekalo pismo adresirano na njegovo ime.
„Ne plači, sine. Suze ne vraćaju ono što je otišlo.
U ormaru sam ostavila tvoj plavi džemper. Prala sam ga više puta — miriše na djetinjstvo.
Nemoj se kriviti. Znala sam da imaš svoj život.
Ali znaš… majke znaju živjeti i od mrvica pažnje svoje djece.
Rijetko si zvao, ali svaki tvoj poziv bio je za mene blagdan.
Uvijek sam bila ponosna na tebe.“
Na kraju je stajala još jedna rečenica:
„Kad ti bude hladno — stavi ruku na srce.
Osjetit ćeš toplinu. To sam ja — još uvijek u tebi.“
Marko je pao na koljena i pritisnuo pismo uz prsa.
— Mama… zašto nisam dolazio češće? — šapnuo je.
Kuća sa žutim zavjesama
Prolazili su dani, ali mir nije dolazio.
Radio je, živio, ali mislima je stalno bio tamo — u kući sa žutim zavjesama.
Jednog vikenda vratio se.
Otvorio je prozor, a u sobu je uletio pjev ptica.
Poštar je opet došao do kapije.
— Gospodine Marko, vaša majka ostavila je još jedno pismo. Rekla je da vam ga predam kad se vratite.
Marko je otvorio kuvertu.
„Sine,
ako si se vratio, znači da si poželio.
Ostavljam ti ovu kuću ne kao nasljedstvo, nego kao živu uspomenu.
Stavi cvijeće na prozorsku dasku. Skuhaj čaj.
I ne ostavljaj svjetlo samo za sebe — ostavi ga i za mene.
Možda ću ga vidjeti od tamo.“
Marko se nasmiješio kroz suze.
— Mama… svjetlo će gorjeti svaku večer, obećavam.
Ljubav koja ne prestaje
Prošle su godine.
Kuća je ostala topla, puna života.
Jednog dana doveo je svog sina.
— Ovdje je živjela tvoja baka — rekao je.
— A gdje je sada, tata?
— Tamo, na nebu. Ali nas čuje.
Dječak je pogledao gore i mahnuo rukom:
— Bako! Volim te!
Marko se nasmiješio kroz suze.
U tom trenutku vjetar je šapnuo blagim glasom:
„I ja vas volim. Oboje.“
Jer nijedna majka ne nestaje zauvijek.
Ostaje u tome kako se smiješ, kako ustaješ, kako svojoj djeci govoriš:
„Volim te.“
Majčina ljubav — to je jedino pismo koje uvijek pronađe svog adresata.