Pet godina je prošlo otkako nas je napustio legendarni glumac Marko Nikolić, a tuga i dalje ne jenjava među onima koji su ga poznavali i voleli. Njegov odlazak bio je tih, dostojanstven, bez pompe i velikih izjava – baš onako kako je i živeo.
Život posvećen glumi i jednostavnosti
Rođen 20. oktobra 1946. godine u Kraljevu, Nikolić je rano pokazivao umetnički talenat. Nakon završene Akademije za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu, započeo je bogatu karijeru koja je trajala više od pet decenija. Iza sebe je ostavio više od 80 uloga, kako na filmu i televiziji, tako i na pozorišnim daskama Narodnog pozorišta, gde je bio član od 1970. godine.
Bio je cenjen, ne samo zbog svog glumačkog umeća, već i zbog lične skromnosti i duhovitosti. Njegove kolege ga se sećaju po toplim večerima uz priču, ribolovu koji je obožavao i velikom srcu koje je imao za sve.
Bolest koju je krio od svih
Malo ko je znao da se poslednje godine života borio s teškom bolešću. Hemoterapije je primao u tišini – sam, bez pratnje, putujući javnim prevozom. Nije želeo da ga iko sažaljeva. Verovao je da će pobediti bolest, i neko vreme je zaista i verovao da jeste. Ali u januaru 2019. godine, izgubio je svoju najtežu životnu bitku.
U intervjuu koji je dao za “Glossy”, govorio je o strahu, ali i o nadi koju je uporno negovao. Retko se žalio. U životu, kao i u bolesti, ostao je čovek staložen i dostojanstven.
Porodica, uspomene i tišina
Marko Nikolić bio je tri puta u braku i imao troje dece. Njegov porodični život bio je pun turbulencija, ali je ostao posvećen otac. Ipak, jedna scena sa njegove sahrane duboko je potresla mnoge: ćerka nije pustila ni suzu.
Kasnije je objasnila da nije bila ravnodušna, već da su je emocije savladale na drugačiji način. Rekla je da ponekad izostanak suza znači još dublji bol – onaj koji se ne može izraziti. U trenucima tišine često mu se obraća u mislima, tražeći njegov savet, utehu i prisustvo koje joj nedostaje.
Sećanja koja žive
Osim po ulozi u “Boljem životu”, Marko Nikolić će zauvek ostati upamćen i kao glumac snažne karizme i nežne ljudske prirode. Njegova sećanja na detinjstvo i majku Leposavu, njegove prve kulinarske pokušaje i ljubav prema tradicionalnoj kuhinji ostali su zapisani u intervjuima punim topline i sećanja.
Prisećao se kako je iz studentskih dana poneo naviku da kuva, čuvajući staru kuvaricu koju je njegova porodica prenosila s kolena na koleno. U toj knjizi piše – sve počinje sa “pirjaj luk na vrelom ulju”. Upravo tako – jednostavno, iskreno i od srca, kao i njegov život.
Marko Nikolić je možda otišao tiho, ali ono što je ostalo iza njega odzvanja glasno – ulogama koje pamtimo, replikama koje citiramo i toplini koju su svi osećali u njegovom prisustvu.