Usnija Redžepova bila je jedna od najistaknutijih pjevačica narodne i romske glazbe na ovim prostorima. Usnija Redžepova preminula je 2015. godine nakon duge i teške borbe s opakom bolešću, a njezin životni put bio je daleko od lakog.
Pjevačicu su samo tjedan dana prije smrti hitno hospitalizirali zbog respiratorne bolesti koju nije uspjela izliječiti na vrijeme. Ipak, unatoč brojnim životnim nedaćama, nije gubila nadu.
Posljednji dani bili su joj surovo teški. Patila je, bolovi su bili nepodnošljivi, ali je pokušavala ostati pozitivnog duha do samog kraja, što je tada izjavila za Kurir.
Rođena u Skoplju, makedonsko-srpska, a iznad svega jugoslavenska narodna pjevačica romskog i turskog porijekla, Usnija Redžepova, cijeli je radni vijek provela u Beogradu.
Budući da su je često miješali s izuzetno talentiranom pjevačicom Esmom Redžepovom, s kojom, unatoč mnogim špekulacijama, nije imala nikakve rodbinske veze, Usnija se u početku u javnosti predstavljala pod prezimenom Jašarova kako bi izbjegla konfuziju.
Pjevanjem se počela baviti sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, nakon što se 1964. godine preselila u Beograd. Tijekom svoje plodne karijere izdala je devet albuma i pet singlova te EP ploča. Bila je neprikosnoveni majstor makedonske narodne pjesme i numera sa juga Srbije, a njezine interpretacije na romskom i turskom jeziku dirale su dušu.
Ono što ju je vinulo u visine bila je njezina uloga Koštane, prema djelu Borislava Stankovića, u predstavi Raše Plaovića koja se igrala na repertoaru Narodnog pozorišta u Beogradu nevjerojatnih četvrt stoljeća. Od 192 predstave, Usnija je bila Koštana više od 150 puta.
“Ajde da igramo tvist”
Ova darovita žena, prema Biografiji, rođena je 4. veljače 1946. godine u Skoplju u Makedoniji. Otac Jašar bio je Rom, a majka Sabrina Turkinja. Oboje su imali prethodne brakove, a u ovaj je majka uvela dvoje djece. Kasnije su stigli Usnija i još troje njezine braće i sestara.
Živjeli su skromno u stanu u Skoplju koji je njezin otac dobio od vojske. On je inače bio vodoinstalater, a majka domaćica. Sudeći prema brojnim intervjuima pjevačice, njezino djetinjstvo bilo je skromno, ali joj ništa nije nedostajalo. Bila je vrlo stidljiva, i za razliku od svoje braće i sestara, nije se usuđivala pjevati ni pred ocem na slavljima i obiteljskim okupljanjima.
Kako to obično biva, čovjek ne može pobjeći od svoje sudbine, pa je tako i Usnija slučajno završila na natjecanju u pjevanju koje je organizirao Radio Skoplje. Njezina interpretacija pjesme “Ajde da igramo tvist” Radmile Karaklajić oduševila je sve, i slušatelje i glazbene urednike.
Žrtvovala očeva očekivanja za karijeru
Unatoč velikoj potražnji za takvim ženskim vokalom, njezin otac bio je neumoljiv, jer je u to vrijeme smatrano da je takav posao sramota za jednu ženu. Želio je da njegova Usnija završi školu i postane dobra i vrijedna žena prema njegovim standardima. Njegovo neprihvaćanje kćerine karijere išlo je toliko daleko da ju je, čak i kada je postala vrlo uspješna, često kritikovao zbog njezina oblačenja.
Nakon završetka srednje škole, Usnija je napustila svoje i Skoplje i preselila se u Beograd, gdje je upisala Arabistiku na Filološkom fakultetu. Kako je živjela skroman studentski život, daleko od centra grada, u naselju Krnjača, odlučila je pjevati u kafanama i restoranima kako bi zaradila nešto novca.
Tijekom jedne od tih večeri na kojima je nastupala upoznala je makedonskog glazbenika Naska Džorleva, koji ju je pozvao da bude glavna ženska vokal u njegovom ansamblu. U razdoblju od pet godina nastupali su zajedno širom Jugoslavije.
Fakultet joj je uvijek bio u drugom planu, pa iako se vratila na studije nakon petogodišnje turneje, 1969. godine nije završila započeto i 1973. godine potpuno je napustila fakultet. Umjesto znanosti, prihvatila je ulogu Koštane u istoimenoj predstavi.
Tito i Kastro su bili njezini obožavatelji
Jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito mnogo je volio slušati Usniju Redžepovu. Jednom prilikom, kada je bila pozvana da zabavlja lovce na njegovom imanju u Karađorđevu, konačno su se upoznali. Nakon nastupa, Titov ađutant prišao joj je i rekao da predsjednik želi da je upozna.
Pored njega, oduševila je i meksičkog ambasadora koji joj je rekao da bi želio imati neku njezinu ploču. Izazvala je smijeh u sali izjavivši da će mu poslati album ako joj ambasador da svoju adresu.
Također, jednom prilikom, kada je u Jugoslaviju stigao kubanski predsjednik Fidel Kastro, a Usnija je bila pozvana da zabavlja goste na večeri koju je za tu priliku Tito priredio na Brionima, Tito je uporno davao znak da priđe njihovom stolu, ali je kabel od njezinog mikrofona bio prekratak.
Stoga je Kastro ustao i premjestio svoju stolicu točno ispred Usnije, što su učinili i ostali gosti, a zatim je predsjednik Kube zatražio da mu otpjeva pjesmu „Ide Tito preko Romanije“.
Jedina želja joj je bilo dijete
Iste godine, na jednoj od proba “Koštane”, upoznala je ljubav svog života – Slavoljuba Šešića Šeleta, aranžera i glazbenog urednika na Radio Beogradu. Oni se međutim nisu odmah zaljubili, već su postali dobri prijatelji. Jednom prilikom Usnija je ipak priznala da je osjetila ogromnu energiju „kada je Šeleta prvi put ušao u prostoriju“.
Tokom jednog putovanja u Njemačku, prijateljstvo je iznenada preraslo u ljubav i par se vjenčao 1978. godine u Beogradu. Cijeli radni vijek proveli su u centru Beograda, a potom su devedesetih gradsku gužvu zamijenili vikendicom u Moštanici, nadomak prestonice Srbije, ali su tamo izdržali svega pet godina, jer su oboje bili vrlo vezani za svoj užurbani život, koji im je nedostajao.
U jednom intervjuu koji je dala 2006. godine, izjavila je da je njezin brak bio divan i da jedino što joj u životu nedostaje su djeca. Njezina tuga zbog nepostojanja potomstva bila je opće poznata stvar o Usniji.
Sama u smrti
Svi koji su poznavali njih, Slavoljuba i Usniju, znaju da je smrt njihovog supruga 2013. godine duboko pogodila Usniju. Brzo nakon toga saznala je da boluje od karcinoma pluća. Ova vijest uslijedila je samo nekoliko mjeseci nakon muževe smrti, zbog čega je bolest naglo uznapredovala. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja liječenja i primanja hemoterapija, Usnija je bila prisiljena prekinuti liječenje jer su metastaze onemogućile daljnju terapiju.
Usnija je preminula 1. oktobra 2015. godine, u 74. godini, u Beogradu. Posljednji ispraćaj bio je skroman, prisustvovali su samo najbliži članovi obitelji i nekoliko prijatelja. Po posljednjoj želji, pokopana je na muslimanskom dijelu groblja Butel u Skoplju, iako je bila duboko vezana za Beograd.
Usnija Redžepova ostavila je iza sebe bogatu muzičku zaostavštinu i neizbrisiv trag u svijetu narodne i romske glazbe.